priroda i društvo
View in english Vrati na hrvatski
Nova serija Nine Đurđević pravo je „svježe čudo iznenađenja“. Višegodišnja rekonstrukcija autoportreta kao izraza smisla i izvorišta priče koju svaka serija pripovjeda u jednom dahu, pomaknula se kao svijetu izvan okidača objektiva, iako s prepoznatljivim autorskim elementima kao što su oštrina linija, perceptivna (autorska) sugestivnost i fotografski izraz u svojstvu fabularne dekonstrukcije vizualnog.

„Priroda i društvo“ predstavlja jedinstven ciklus diptiha u kojima se gledaočeva (čitaočeva) pažnja dijeli na detalj i total, misao balansira između odobravanja i negiranja, utisak se svodina prvobitno oduševljenje i promišljanje iz drugog plana, zaključak navodi na otuđenost isto koliko i na povezanost, a jednostavan gledaočev aftertaste nakon pregledavanja serije se rasipa između prihvaćanja i osude. Dajući nam uvid u samostalni detalj prirodnog (divljeg, netaknutog) pejzaža, a potom i u njegovo društveno (neprirodno, ljudskom rukom stvoreno) okruženje, Nina nas više nego ikad propituje, zamišlja, provocira i navodi na niz (oprečnih) zaključaka. Mehanizmom jednostavne tranzicije koja najprije percipira gotovo divlji motiv poput mjesečine, stab(a)la ili pepeljasto-sivog neba sa ugaslim sunčevim lamentom, a potom vrhove kuća, cestu ili okno prozora u čijem širem dometu se prethodni motivi nalaze, autorica jednostavnim i jednosmjernim jezikom pokušava povezati/razdvojiti prirodno i ljudsko okruženje. Time se postiže dvostruki efekt i može se zaključiti da je priroda neodvojivi, kultivirani dio ljudskog društva, ali i obrnuto. Da je čovjek, svojim utjecajem i svojim doprinosom neodvojivi (nadređeni ?)sudionik u prirodnim pejzažima i procesima.

No, kakav je, zapravo, odnos između čovjeka i prirode u seriji „Priroda i društvo“? Jesu li prekrasni detalji naizgled netaknutog krajolika melankolični ukrasi izgubljenog raja na koji smo prvobitnim svjesnim uplivom zaboravili kolonizirajući ljepotu, eros i divljinu zarad vlastitih potreba i (svakako uzvišenih) ciljeva? Jesu li balkoni, prozori, zgrade, tvornice i svi ostali urbani konstrukti samo dobronamjerna, neizbježna pozadina i novi rezervati endemske, ugasle ljepote Majke Zemlje? Predstavljaju li čovek i njegovo (prirodno) okruženje, slučajno ili sasvim nasilnim procesima metafora vječnog kruga Jina i Janga koji utjelovljuje ujedinjene suprotnosti čiji se viši smisao svodi upravo na koegzistenciju i međusobnu isključivost/ujedinjenost istih? Pitanja je mnogo, mogućih odgovora još više.

Upravo u tome i je veličina ove serije. Ona pokreće na razmišljanje o tome što sve stoji između jasnih i oštrih linija razdvojenosti jedinstvenog prirodnog krajolika i isto tako jasne i autentične pozadine društvenog okoliša. Da je kojim slučajem situacija obrnuta i da su dijelovi ljudskog konstrukta (poput smeća ili usamljenih građevina u divljini) smješteni u kontekst nepreglednih prirodnih prostranstava, osjećaj vezan za doživljajnu percepciju Nininih fotografija bio bi drugačiji, ispunjen nadom. Ovako se čini da je nada unaprijed žrtvovana u korist nepredvidivih promišljanja vezanih za predviđanje budućeg odnosa između prirode i društva. Ali najbolje je zaboraviti potencijale i fokusirati se na (ogoljenu) jasnu svakodnevicu. Gdje god da se nalazite, što god da radite, okruženi ste i prirodom i društvom. I više od toga-vi ste priroda i društvo. U isto vrijeme, na sasvim istom mjestu. Možda odatle avantura koju nam je priredila Nina Đurđević i treba početi.

Sa nadom da je život na Zemlji ipak jedinstvo suprot(stavlje)nihi smislenih slučajnosti nakon pregledavanja (iščitavanja) serije ostajemo zadivljeni ljepotom i njenim fotografskim kontekstom, za nijansu naglašenijim, čini se, nego u Nininim dosadašnjim serijalima. Možda zato što ova serija odaje utisak nedovršenog ciklusa koji se može povezati sa nizom legendi o životu na Zemlji, možda zato što se može staviti u ekološki diskurs (kontkest), ili pak zato što se čini da autorica ulazi u jednu zrelu, aktivizmom prožetu fazu fotografskog izražavanja koja je započela serijom 'objekt(iv)na'. A možda i samo zato što su fotografije lijepe, osmišljene, strastvene i inteligentno-narativne, kao i svaka serija Nine Đurđević. I zato što je na njima sloboda najviši i najbespredmetniji ideal. Sloboda izraza s jedne, i sloboda interpretacije, s one druge strane. I nebrojeno more mogućnosti između.

A jedna od mogućnosti je svakako i ta da se već danas, odmah nakon pregledavanja serije zapitamo kakva smo to priroda i društvo. I da iz tog saznjanja započnemo (re)konstrukciju boljeg svijeta na koji nas Nina Đurđević podsjeća.

Radmila Ercegovac